Koliko ste puta danas otključali telefon, iako ste već znali da vas tamo vjerojatno ništa posebno ne čeka?

Možda ste samo provjerili obavijesti, zatim otvorili Instagram, pogledali nekoliko videa, zatvorili aplikaciju — i nekoliko minuta kasnije ponovno napravili isto.

To nije nužno znak da ste „ovisni o dopaminu“. Dopamin je mnogo složeniji neurotransmiter od popularne ideje prema kojoj je riječ o kemikaliji koja nam jednostavno daje osjećaj zadovoljstva. Sudjeluje u učenju, motivaciji, kretanju i načinu na koji mozak povezuje određene podražaje s očekivanim nagradama.

A upravo je očekivanje ključno za razumijevanje našeg odnosa s telefonom.

Dopamin nije jednostavno „kemikalija sreće“

Kada čujemo riječ dopamin, često zamišljamo da mozak kaže: „Ovo je ugodno, želim još.“

Znanost je danas puno opreznija.

Jedna od važnih funkcija dopaminskog sustava povezana je s takozvanom pogreškom predviđanja nagrade. Pojednostavljeno, mozak uspoređuje ono što je očekivao s onim što se stvarno dogodilo. Ako se dogodi nešto bolje ili drugačije od očekivanog, dopaminski signal može pomoći da mozak nauči kako bi se ubuduće trebao ponašati.

Zato dopamin nije samo priča o tome koliko nešto „volimo“. Povezan je i s time koliko nešto želimo, očekujemo i koliko smo motivirani da to ponovno potražimo.

Zašto je telefon posebno dobar u tome?

Zamislite da svaki put kada provjerite telefon dobijete potpuno isti rezultat: ništa novo.

Nakon nekog vremena provjeravanje bi vjerojatno postalo puno manje zanimljivo.

Problem je u tome što se to najčešće ne događa.

Jednom nema ničega. Drugi put stiže poruka. Treći put nova objava. Zatim možda zanimljiv video, komentar ili nešto što niste očekivali.

Nagrada je nepredvidiva.

U psihologiji se takav obrazac povezuje s povremenim odnosno varijabilnim nagrađivanjem. Upravo neizvjesnost oko toga kada će se nagrada pojaviti može snažno poticati ponavljanje ponašanja. Istraživanja o društvenim mrežama povezuju društvene nagrade poput lajkova i povratnih informacija s moždanim sustavima uključenima u nagradu i motivaciju.

To znači da telefon ne mora svaki put pružiti nešto zanimljivo.

Dovoljno je da ponekad pruži nešto zanimljivo.

"Ne provjeravamo telefon zato što je svaki put zanimljiv, nego upravo zato što ne znamo hoće li sljedeći put biti zanimljiv"

Najvažnije se događa prije nego što nešto vidimo

Tu postoji još jedan zanimljiv detalj.

Dopaminski sustav ne reagira samo na samu nagradu. Kod učenja povezanog s nagradom, dopaminski signal može se premjestiti prema podražaju koji najavljuje nagradu. Drugim riječima, znak koji govori „možda se nešto dogodilo“ može postati važan sam po sebi.

Na telefonu takav znak može biti zvuk obavijesti, vibracija, crvena oznaka na aplikaciji — ili čak sam pogled na zaključani ekran.

S vremenom mozak može naučiti vezu:

uzmem telefon → možda me čeka nešto novo → provjerim → dobijem informaciju ili nagradu.

Ponavljanjem se ponašanje može automatizirati. Tada više ne moramo svjesno odlučiti da želimo provjeriti telefon. Ruka jednostavno posegne za njim.

Novija istraživanja problematične uporabe pametnih telefona upravo je povezuju s interakcijom između navika, reakcije na podražaje povezane s telefonom, društvenih nagrada i sposobnosti kontrole ponašanja.

Ali znači li to da nas telefon „drogira“ dopaminom?

Ne baš.

Izraz „dopaminska ovisnost o telefonu“ zvuči jednostavno, ali znanstveno je previše pojednostavljen. Dopamin nije neurotransmiter koji se uključuje samo kada koristimo društvene mreže, niti svako često provjeravanje telefona znači ovisnost.

U priči sudjeluju brojni procesi: navike, očekivanje nagrade, pažnja, društvena potvrda, emocionalno stanje i sposobnost samokontrole.

Zato je preciznije reći da digitalne platforme mogu iskorištavati vrlo stare mehanizme učenja i motivacije nego da telefon jednostavno „podiže dopamin“.

I upravo zbog toga navika može biti toliko uporna.

Zašto je ovo važno?

Najzanimljivija stvar nije to što telefon može privući našu pažnju. To smo svi već iskusili.

Važno je razumjeti zašto se ponašanje može pretvoriti u automatizam.

Ako mozak nauči da bi sljedeća provjera mogla donijeti nešto zanimljivo, nije potrebno da svaki put dobijemo nagradu. Povremeno iznenađenje može biti dovoljno da ponašanje nastavimo ponavljati.

To također znači da rješenje nije jednostavno „prestani proizvoditi dopamin“. To nije način na koji naš mozak funkcionira.

Mnogo korisnije je prekinuti vezu između podražaja i automatske reakcije — primjerice ukloniti nepotrebne obavijesti, maknuti aplikacije s početnog zaslona ili ostaviti telefon izvan dosega kada nam nije potreban.

Jer možda najveća zamka telefona nije u tome što nam uvijek daje nešto zanimljivo.

Nego u tome što nas je naučio da bi sljedeća provjera mogla biti zanimljiva.

Napomena za uredništvo: Članak se temelji na pregledima i istraživanjima o dopaminskom sustavu, predviđanju nagrade, društvenim nagradama i problematičnoj uporabi pametnih telefona. Važno je izbjegavati popularnu, ali pretjerano pojednostavljenu tvrdnju da društvene mreže jednostavno stvaraju „dopaminski hit“ svaki put kada ih otvorimo.